Ko se liječi?

Kad već pričamo o tome, šta to znači kad klijent ne dobije očekivano izlječenje?

Dešavalo mi se da krivim sebe zbog onoga što sam u početku shvatao kao neuspjehe. Naposljetku sam morao da prihvatim da ne mogu da budem odgovoran za odsustvo očiglednog izlječenja ništa više nego za prisustvo onog dramatično uspješnog. Prema tome, šta to znači kad se kod osobe ne pojave željeni rezultati?

Problem nije u isceljivanju, nego u očekivanju. Imao sam običaj da kažem da ne biva svako izliječen. Više ne vjerujem u to. Sada vjerujem da svako biva izliječen – premda ne obavezno na način na koji je to očekivao. 

Kada shvatimo da „izlječenje” podrazumijeva rekonekciju sa savršenstvom univerzuma, onda ćemo razumjeti da univerzum zna šta nam je potrebno i šta valja da izvučemo kao rezultat toga. Stvar je u tome što se ono što nam je potrebno ne podudara uvijek sa onim što očekujemo ili želimo.

Baš kao što iscjelitelji prihvataju svoju ulogu provodnika, pacijenti moraju da prihvate svoju ulogu prijemnika. Zadatak pacijenta je prosto da se stavi na raspolaganje iscjeljujućim energijama i potom prihvata ono što dolazi. I nešto će zaista doći. Samo, to može da bude i iznenađenje.

Recimo da vam pacijent dođe zbog čira želuca. Obavljate seansu iscjeljivanja, ili dvije ili tri – a čir je i dalje tu. Pacijent je frustiran, a vi imate osjećaj da ste podbacili, iako znate da ne bi trebalo, zato što ste, što kazu, i vi samo čovjek. 

Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, pacijent vam se ponovo javlja. „Osjećam se odlično”, kaže. „Čir je nestao. Možda je to zato što sam, nakon što sam bio kod vas, prestao da brinem toliko o svemu, prestao sam i da pijem i pušim, a i sada se mnogo bolje slažem sa ženom i djecom…” Ponekad će pripisati liječenje bilo čemu drugom, samo ne vremenu koje su proveli kod vas. Ali, na kraju krajeva, to zaista nije ni bitno.

Ovakvi ljudi su vrlo vezani za rezultat – i upravo je ta vezanost ono što najviše smeta. Vezanost je ograničenje, a ograničenje presjeca tok onoga što biste želeli da dođe.

 

Zašto se neki ljudi izliječe

 

„Ako nećete da učestvujete u sopstvenom liječenju, onda je bolje da se okrenete i odete kući.”

Dr.Eric Pearl

 

Ne liječi se bolest ili slabost, već čovjek. I, bez obzira na to koliko se na svojim seminarima trudim da ovo objasnim, kao da postoji neprestan dotok pitanja o tome može li se izliječiti ova ili ona bolest.

Jedan od malobrojnih načina na koje možete da ograničite sebe u ovom procesu jeste kroz vaš sistem uvjerenja ili, kako još umijem da kažem, to na šta se „primate”. Ako se primite na koncept da se određena bolest ili slabost ne može izliječiti, sasvim je moguće da ćete dokazati da ste u pravu. Kažem moguće, jer će vas univerzum možda nadjačati ili vam pružiti šansu da se izdignete iznad svojih ubjeđenja. Bilo kako bilo, riječ je o smetnji sa kojom je bolje da se ne sretnete.

Pomislili biste da je, kad vam osoba dođe po izlječenje, to izlječenje upravo ono što ona želi. Pa ipak, ljudi ponekad umiju da vas iznenade.

Multipla skleroza (MS) je degenerativno nervno oboljenje koje tipično pogađa mlade odrasle osobe. Ima tendenciju da se sa godinama pogoršava, postepeno ih lišavajući najprije koordinacije, potom pokretljivosti, a naposljetku gotovo cjelokupne kontrole nad mišićima.

Prije izvjesnog vremena, kod mene je na seansu došla jedna Njemica. Hana je bolovala od MS. Njen suprug Karl ugurao ju je u sobu za liječenje u invalidskim kolicima, koja su joj bila potrebna već tri godine. Karl je pomogao da je podignem na sto, a potom izašao u čekaonicu.

Moja seansa sa Hanom prošla je odlično; na kraju, sama je sišla sa stola i hodala bez pomoći. Ne, nije trčkarala po sobi – morala je da se oslanja jednom rukom o zid i korača sitnim, nesigurnim koracima — ali u odnosu na bespomoćno sjedenje u invalidskim kolicima, bili su to koraci od sedam milja.

Obično nema reči kojima se može opisati zadovoljstvo koje osjetite kad pozovete supružnika iz čekaonice da se vrati u sobu i vidi promjenu na svom partneru, ali, u ovom slučaju, kad je Karl vidjeo šta se dogodilo, nije djelovao pretjerano srećno zbog toga.

Trebalo je da Hana sutradan dođe na drugu seansu, ali, umjesto toga,nije se pojavila čitavih sedam dana. Kad je najzad ipak došla, ponovo je bila u invalidskim kolicima.

Ovo je bilo, u najmanju raku, neuobičajeno, jer su izlječenja do kojih kod ljudi dolazi – odigrala se ona istog trenutka ili bila postepena – trajna.

Nakon što je Karl izašao u čekaonicu, popričao sam sa Hanom. Rekla mi je da joj je Karl priznao da već neko vreme ima ljubavnicu. Naš razgovor je ubrzo objelodanio šta njeno izlječenje znači za Hanu i Karla. Umjesto da nešto dobiju, oboje bi nešto izgubili: ona svoju najjaču vezu, sa mužem sklonim švrljanju, a on svoj izgovor da ima ljubavnicu!

Što se mene ticalo, Hana i ja smo bili tu iz jednog jedinog razloga i morao sam da se pobrinem da shvati da odluka da li će se izliječiti leži samo na njoj. „Ako nećete da učestvujete u sopstvenom liečenju”, rekao sam,„onda je bolje da se okrenete i odete kući.”

Shvatila je. Posle te seanse ponovo je hodala.

 

Ne liječi se bolest ili slabost, nego čovjek!

Dr.Erik Pearl

 

Jezik